U sklopu projekta "Penjanje za sve" ("Climbing for everybody") u Češkoj se održao prvi susret penjača iz šest zemalja koje sudjeluju u projektu (Češka, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Slovenija i Italija). Tako je Češka, kao nositelj projekta, od 25.09. - 02.10.2016. bila domaćin prvog u nizu susreta.

Bila mi je velika čast pridružiti se ekipi koja će predstavljati hrvatsko penjanje na tom skupu, iako mi je to uletjelo malo neplanirano pa sam se priključio u zadnji čas.

Ekipi od čternaestorice koja je krenula iz Zagreba, pridružio sam se na graničnom prijelazu Macelj. Kad sam vidio "bus" kojim ćemo putovati sljedećih 800km, "malo" sam se zabrinuo, a ulaskom u bus i vožnjom nekoliko kilometara "malo više". U busu jedva mjesta za nas 15 i prtljagu, a na svakom jačem zavoju, kad bi se bus nagnuo, čulo se struganje kotača po blatobranu. No usprkos svemu, uz veselu ekipu u busu, brzo se zaboravilo na te "sitnice" (ipak sam na prvom stajanju pogledal u kakvom su stanju gume ;-) ).

Nakon nekih 12tak sati vožnje ipak smo sretno stigli u češko mjesto Adršpach, smjestili se u pansion "Slunovrat", većerali, odslušali riječ dobrodošlice od domaćina, vidjeli par slika penjališta i dobili info iz "prve ruke" o načinu penjanja pješčenjaka. Primijetih odmah da su im međuosiguranja (ringovi) nešto rijetko postavljeni (najčešće 1-2 ringa na 20-30m), ako je više od 2 ringa ima neka „kvaka“ (ili je smjer jako težak ili nemožeš postaviti dodatna osiguranja…). Dodatna osiguranja mogu biti samo od mekanog materijala (gurne, čvorovi kao „monkey's fist“…) ukratko ništa metalno (frendovi, čokovi…) Osim toga zabranjeno je koristiti magnezij, osim u najtežim smjerovima. No usprkos svemu legli smo na spavanje puni penjačkih planova za idući dan.

Na izbor smo dobili par domaćih penjača da nas vode na penjanje. Ja i dvoje kolega iz ZG-a (Orsat Kartofil i Hrvoje Črnjak) upisali smo se kod Pavela, a za prvi smjer on nam je odabrao „nešto lakši“ smjer, ocjene VIIa (po usporednoj tablici 5b – hahaha). Pomislili smo, pa to ne može biti preteško makar to bio i pješčenjak. Koja GREŠKA. Na „normalnoj“ stijeni 5b bih popel i u patikama za silu, a ovo… Prvo kamin, OK, ali onda lagano previsna pukotina i „jaming“ od 6m i tu je splasnuo entuzijazam. Pali smo sva trojca. Osim pukotine nema grifova, dakle tramvajaca pa ni krimpića „ni za lijek“. Tad se sjetih prezentacije Čeha od večer prije „…if you find some holds, you must be lucky!“ Nekako smo se dokopali vrha tornja i jedno vrijeme se pogledavali. Pavel nas hrabri, upišemo se u bilježnicu (koja je na svakom tornju koji se penje), abseil-amo se dolje pa u drugi smjer.

Drugi smjer, uska pukotina od nekih 30m, ničeg „sa strane“ i izlaz kroz kamin, 2 RINGA, VIIc (6a-6a+ ;-) ). Pukotinu Pavel prolazi ko od šale, ali i on malo zapinje u izlazno kaminu no nakon dosta mučenja izlazi na vrh. Sljedeći penje Orsat iako uz dosta muke, prolazi ko drugi. Nakon njega u smjer ulazim ja i „napumpam“ se u prvih 6-7m, još prije prvog ringa :-) . Sjedio sam u pojasu barem još dva put, „navlačio“ se za komplet i jedva prošao pukotinu. Začudo kamin, u kojem su i Pavel i Orsat imali problema, prolazim bez većih problema :-) . Hrvoje također sjedi u pojasu par puta, ali na kraju smo sva trojca ipak a vrhu tornja :-) . Nakon rezimiranja prvog dana penjanja pješčenjaka, osječal sam se ko početnik, ko da sam bil prvi put na penjalištu, upala mišića za koje nisam ni znal da ih imam… Shvatili smo da se treba dobro naviknuti na taj tip penjanja, jer je puno drukčije nego kod nas.


Idućih dana Česi su nas odveli na još neka penjališta u blizina (Križovi vrch, Teplice nad Metulji, Ostaš) od kojih su nam najbolje „legli“ Križovi vrch, a posebno Ostaš (koji je najsličniji penjanju kod nas, tj. ima krimpova, polica pa i tramvajaca), a osim toga ima i pregršt BOULDER-a. Bouldera je u Ostašu bila cijela „šuma“ (valjda više od 100 sa po nekoliko problema na svakom kamenu). Do sad sam BOULDER penjao samo u dvorani pa je i taj dio priče bio nov. No ipak sam se puno prije prilagodio, ako je prilagodba uopće bila potrebna jer su boulderi bili puno sličniji „našem“ penjanju, a to znači krimpići, police, rupe, slouperi… i sve super trenje :-) .

Na kraju sam popeo 10-at smjerova ocjene V – VIIc (slobodno njih 5, ocjene V-VIIa), a popeo sam i 6 BOULDER problema (ocjene 6A+ do 6C).

Popelo bi se toga možda i više da nas naš dragi bus nije izdao. Osim struganja kad je natovaren, drugi dan po dolasku nije palio. Neki češki majstor ga osposobio i upalio, ali to nije bilo dugog vijeka pa pod kraj tjedna sve češće nije palio. A mi se morali „prikrpati“ jedan dan Mađarima, drugi Česima, pa Slovencima… A jedan dan smo i ostali bez prijevoza i morali pješke do prvog penjališta :-( .

Osim penjanja svakodnevno su se održavale i radionice po temama. Tako smo Gordana Blažević-Salopek i ja (kao predstavnici HR ) sudjelovali u radionici na temu „International Cooperation of Clubs“ (Međunarodna suradnja klubova). Na radionici je rezimirano trenutno stanje i izloženi su postojeći problemi te prijedlozi i smjernice kako ih riješiti.

Naravno da to (radionice i penjanje) nije sve :-) . Bilo je tu druženja, upoznavanja novih prijatelja iz svih zemalja sudionica skupa, a sve to uz odlično (i jeftino) češko pivo…

GALERIJA SLIKA: