„Sad idemo ti i ja na benzinsku, tam dojdu Sunka s terencem od GSS-a i Ljubo s mojim autom sa servisa iz Zagreba i onda ti sa Ljubom odeš po Vecka, a ja i Sunka ostavimo terenac i uzmemo kombi od GSS-a, pa se najdemo kod mene da ukrcamo stvari, onda idemo po Ranka na naplatne kućice i predvečer smo u Nišu…“

Zvuči komplicirano, ali tako je počeo put za Nigde, maleni gradić koje se nalazi u Centralnoj Anatoliji, regiji Turske.

Šesteročlana ekipa u sastavu: Igor Čorko (Jadranka), Sunčica Hrašćanec (Svetlana), Vedran Juričan (Mrki), Ljubomir Sakač (Peđa), Ivan Vitez (Pegula), Ranko Žnidarić (Pahko) krenula je put Turske.

Priča slijedi:
Naporan i dug put vožnje prema Aziji odlučili smo si skratiti u Niškoj Banji gdje smo dva dana penjali u obližnjoj Jelašničkoj klisuri i uživali u lokalnim kulinarskim specijalitetima kod popularnog Brke. Pečene paprike, grafče na tafče, sirevi kozji i kravlji, salate slasne, burek od sira, kiselo mljeko i domaći kruh su bili tek predjelo, a kad su došli mesni specijaliteti poput piletine u špeku, telećih maramica, čevapa i raznih drugih mesnih oblizeka kojima se više ni ne sjećam imena pomislili smo da se nalazimo u Balaševićevoj pjesmi i sve zalili odličnim Nikšićkim pivom tamnim (ali ne mlakim). A za kraj „Šta imate slatko?“, pita Sunka, „Slatku tajnu!“, „a od čega je to?“, dosadna je Sunka, a konobar će na zvučnom srpskom - „Eeeee, paaaaa, to je tajna!!!!!!“
Jelašička, kako klisuru kroz razgovor nazivaju Slobodan i Vesna Gejo vrlo je zanimljiv i lijep kanjon sa obiljem smjerova opakih ocjena. Svakako za preporučiti ako ste u blizini! Živopisna obitelj Gejo bila je nam je odličan domaćin, a kako i ne bi bili, kad su i sami klajmberi! Slobodan je svojevremeno ispenjao mnoga svjetska visoka brda, a Vesna je bila jedna od najboljih sportskih penjačica u Srbiji. Kada su uvidjeli da im je kći Staša vrlo talentirana penjačica, izgradili su kuću uz kanjon, da dijete može svaki dan penjati, napravili čak i „veštačku stenu“ u dvorištu i sada njihova Staša sa svojih 15 godina rastura u Svjetskom kupu! Svaka čast! Nakon dva dana penjanja u Niškoj Banji, prstići trebaju odmor, pa je vrijeme za voziti se dalje prema našem konačnom cilju nacionalnom parku Ala Daglar!
Srpsko/bugarsku granicu prošli smo uz malo čekanje i bez većih problema. No bugarsko/turska nije išla tako glatko, ali sva sreća da Turkinja ništa ne razumije te ju uspijevamo uvjeriti da je Čorko ustvari Emil i da je on nositelj leasinga. Al lako je tako kad su s vama pravnik i osiguravatelj. Na putu prema Istambulu došao je red da vozi i Sunka te je tako izazvala općenarodni smijeh i čuđenje („Ha, ha šupci! Gle žena ih vozi! I još ima pivu u ruci!“ mislili u Turčini.)
I tako, sat po sat, nakon 24-satne vožnje stižemo u naš Nigde i mrtvi umorni bacamo se na obližnju livadu na spavanac. Bude nas zvukovi tekunica i krava koje skakuću po obližnjim škrtim livadama i vrijeme je za pronalazak kampa i naših dolina gdje ćemo boraviti slijedećih dva+ tjedana. Smještamo se u popularni Aladaglar kamp (www.aladaglarcamping.com). Kamp drže Recep Ince i Zeynep Tantekin Ince penjački par, koji je prije tri godine odlučio odseliti iz bučnog, stresnog i napućenog Istambula i pokrenuti penjački biznis u ovom prekrasnom području. Otvorili su kamp, uredili puno smjerova, izdali vodič, a upravo na dan kada smo mi stigli u kamp, Zeynep je rodila malu djevojčicu.

Uzimamo bungalov za 4 osobe, u koji se smješta nas 5-ero te svaki dan jedan od nas spava na podu (osim Sunke koju smo poštedili) i jedno mjesto za šator (za Ranka koji hrče), predlažemo cijenu od 45 eura po noći za sve nas sa Recepom, koju on nakon dugog razmišljanja i negodovanja ipak prihvaća te odlazimo na „razgibavanje“ u kanjon.
Kanjon po imenu Kazikli Vadisi, odmah nam se svidio, puno sektora, puno smjerova, puno potencijala za nove linije, jednostavno prekrasno. Sljedeći dan odlazimo u dolinu Cimbar Valley gdje nam na ulasku motorizirani renđer naplaćuje 22 ulaznice za nacionalni park. „Je dve po osobi, puta šest je 12 i još 10 komada za auto. Kaj bi vi?“ No dobro, ti znaš! I tako sljedeće dane nastojimo izbjegavati naplatu ulaznica ulazeći rano ujutro u područje parka.

Uz večernju klopu i cugu u kampu, gazda Recep, daje nam upute vezane za smjerove koji nas zanimaju. U kampu je uvijek bilo veselo i puno ljudi koji svakodnevno izmjenjuju iskustva i informacije sa uspona, a znala se naći i pokoja zanimljiva duša, kao naš Indijac koji je dobio nadimak „Zubatac“ zbog svog širokog osmijeha (sigurno reklamira Colgate u Indiji). Ili djevočice Eli, koju se naše jutarnje istezanje veoma dojmilo pa bi se provlačila ispod nas, hodala nam po leđima, sjedala po ramenima… na silnu radost tate koji bi tada imao vremena za svoju jutarnju kavu i cigaretu i negodovanje majke.
Ponekad bi se naše jutarnje razgibavanje poklopilo s drugom jutarnjom molitvom, od 5 koliko ih je bilo svaki dan i koje bi odjekivale s lošeg razglasa lokalne džamije, pa bi djelovali poput pravih muslimanskih fanatika.

Naš prvi odlazak u Parmakkayu, impresivni toranj koji se nalazi 2 sata hoda od zadnjeg makadama, završio je absajlom jer je Pegula privukao loše vrijeme, koje ni Sunčica nije uspjela otjerati.
I tako smo sljedeća dva dana imali lošije vrijeme, pa smo se odlučili za izlet u Cappadociu, regiju poznatu po geološkim formacijama vulkanskog porijekla u kojima su ljudi izdubili svoje nastambe. Nakon obilaska znamenitosti, došao je red na želudac, pa smo morali kušati lokalne specijalitete. I tako smo uz početničke svađe oko „Donera“ i „Duruma“ naučili što u stvari trebamo naručiti. Hrana im je odlična, vrlo su gostoljubivi, ali Turci imaju običaj da uz svako jelo poslužuju goleme porcije salate od čistog peršina, što se nama nije previše dopalo, ali za to je bilo zadužen vegeterijanac Ranko. Živio Pahko! Doduše, uvijek bi nakon toga morao pojesti i 5-6 prefinih i preslatkih turskih baklava od oraha i pistacija, za smirenje valjda. Slijedeći dani lijepog vremena urodili su plodom i odlasci u Parmakkayu, Yelatan i Güvercinlik Kulesi III bili su uspješni.

Popeli smo se slijedeće smjerove:
Čorko, Mezza Luna Nascente (7c, 270m), stijena Parmakkaya, u navezi s Ivekom Čorko, Come To Derwish (7b NP, 600m), stijena Güvercinlik Kules III, u navezi s Sunkom, Sunka i Ljubo, Orient (7b, 270m), stijena Parmakkaya, Sunka i Ljubo, Ivek i Čorko, Larmata Brancaleone (7a, 360m), stijena Yelatan, Ivek i Ranko, Vento Destate Yaz Ruzgari (6c+, 325m), stijena Yelatan.

Na sportskima po kanjonima penjalo puno:
Čorko: do 8a
Sunka: do 7a+
Ljubo: do 7a+
Ivek: do 7a+
Ranko: do 6c+
Vedran: do 6c+

Osim toga, Ranko je i odhodao na 3736m visok vrh Kaldi.

Povratak prema Hrvatskoj je opet beskrajno dugačka vožnja, koju ovaj puta ne kratimo penjanjem, već razgledavanjem prekrasnog Istambula i vozikanjem< po Bosporskom kanalu.
Na srpskoj granici, carinik čita natpis s kombija „Hrvatska gorska služba
spasavanja… pa koga ste vi spasili Bre“,
„Sebe“ - Ljubo će na to mrtav ladan.

Što reći na kraju? Prelijepa i divlja priroda, lude stijene, odlična ekipa, dobra zezancija, svakako za preporučiti!



Autor teksta: Ivan Vitez i Sunčica Hrašćanec